Hidromancija (starogrčki ὑδρομαντεία, voda-proricanja, od ὕδωρ, voda, i μαντεία, proricanje) je metoda proricanja pomoću vode, uključujući boje, oseku i protok, odnosno valove proizvedene od bačenih oblutaka. Jezuita M.A. Del Rio (1551-1608) opisao je nekoliko metoda hidromancije.

Prva metoda prikazuje prsten koji visi o koncu i uranja se u posudu vode, koja se zatim trese. Predviđa se na osnovu broja udaraca u stranice posude koje je prsten napravio.

Druga metoda opisuje tri kamenčića bečena u stojeću vodu. Proricanje se vrši na osnovu zapažanja krugova koji su formirani padom kamenčića u vodu.

Treća metoda je ovisilo o agitaciji vode. Ovaj običaj je bio rasprostranjen među orijentalnim kršćanima.

Četvrta metoda je koristila boju vode i oblike koji se pojavljuju u njoj.

U petoj metodi hidromancije, izgovarale su se tajanstvene riječi uz čašu vode, a zatim se zapažalo spontano pomjeranje vode u čaši.

U šestom postupku u posudu s vodom ulivala se kap ulja, te se na površini vode stvaralo zrcalo sa čudesnim oblicima koji su se koristili za proricanje.

Sedmi način hidromancije je naveo Clemens Alexandrinus. On piše kako su žene u Njemačkoj gledale u vrtloge i tečaj rijeka za proricanje. Istu metodu je spomenuo J.L. Vives u svom Komentaru o Sv. Augustinu.

U renesansnoj magiji, hidromancija je klasificirana kao jedna od sedam “zabranjenih umjetnosti”, zajedno s nekromancijom, geomancijom, aeromancijom, piromancijom, hiromancijom i spatulamancijom.