Spiritizam

Nekromancija

Nekromancija (grč. νεκρομαντία), oblik magije pri kojem praktičar zaziva duše mrtvaca radi proricanja. Od razdoblja renesanse nekromancija je ozloglašena kao oblik crne magije, pripisujući joj kao glavni cilj prizivanje demona. Odatle je nastao izraz nigromancija u značenju crna magija. U starijoj hrvatskoj književnosti riječ negromant označavala je čarobnjaka općenito. Iz nekromantske prakse razvio se tijekom 19. stoljeća moderni spiritizam i ouija ploča.

Nekromancija je bila poznata mnogim narodima u antici; od Perzije i Babilona do Egipta. Vještina prizivanja mrtvih spominje se i u grčko-rimskom vremenu. Najstariji literarni zapis o nekromanciji nalazi se u grčkom epu Odiseja, u dijelu u kojem Odisej odlazi u Had i priziva duše umrlih na način kako mu je objasnila Kirka. Postoji i više spomena o nekromanciji u Bibliji. Jedan od takvih spomena je i starozavjetna priča o židovskom kralju Šaulu koji odlazi kod vještice iz Endora da mu pomogne prizvati duh preminulog Samuela (1 Sam 28-28,25). Nadalje, u Ponovljenom zakonu (Pnz 18,9-12) navodi se zabrana vračanja i nekromancije: „Kad dođeš u zemlju koju će ti dati Gospodin, Bog tvoj, ne uči se činiti gnuseobe onih naroda! Neka se ne nađe kod tebe nitko koji bi pustio da njegov sin ili kći idu kroz oganj; nitko koji bi vračao, ni koji bi gatao, ni koji bi čarao ili bajao, nitko koji bi gonio duhove; nitko koji bi pitao duha mrtvaca ili vračarskog duha ili se obraćao mrtvima! Jerv se gadi Gospodinu tko se god tim bavi. Zbog tih gnusnosti protjerat će ih ispred tebe Gospodin, Bog tvoj.“

Grčki geograf Strabon zapisao je da je nekromancija kod Perzijanaca jedan od zastupljenijih vidova proricanja. Istovjetni običaji zabilježeni su i kod Kaldejaca, Babilonaca i Etruščana. U Grčkoj i Rimu evokacije mrtvih odvijale su se u pećinama, te u blizini vulkana, rijeka i jezera.

Kršćanski oci u prvim stoljećima kršćanstva ukazuju na raširenost nekromancije kod poganskih naroda i zalažu se protiv takve prakse. S vremenom se pojam nekromancija sve više poistovječuje s ostalim praksama vještičarstva i crne magije, pa se primjerice, Tertulijan protivio toj praksi tvrdeći da se prizivačima umjesto duša umrlih zapravo prikazuju demoni koji ih žele obmaniti. Premda je nekromancija etiketirana i združena sa “crnim umijećem” zajedno s alkemijom, magijom i vještičarstvom, ipak je donekle preživjela kao oblik proricanja tijekom srednjeg vijeka. Nekromancija je tada bila shvaćana kao oblik crne magije. Provodila se izvršavajući strogo određene pripreme i rituale, a prema tradicionalnom vjerovanju, veza s onostranim uspostavljala se uz pomoć demona kojeg bi nekromant prizvao. Obred je uključivao pronalazak prikladnog mjesta za izvođenje radnje, poput pećine, središta guste šume, samotnog cestovnog raskrižja ili ruševina dvoraca, opatija i samostana ili na grobljima.

Pojavom renesanse i revitalizacijom novoplatonističke filozofije, oživljavaju svi oblici okultne prakse, tako i nekromancija. Čuveni renesansni okultist Cornelius Agrippa (1486.-1535.) je u svojoj knjizi De occulta philosophia opisivao magične obrede potrebne za prizivanje duša umrlih.

Spiritizam

seanceOd 19. stoljeća oblikuje se suvremeni vid nekromancije, spiritizam, vještina prizivanja umrlih osoba uz pomoć duhovnih medija. Jedan od najpoznatijih tradicionalnih pokušaja evokacije mrtvih, zabilježio je francuski okultist Eliphas Lévi u svojoj knjizi Dogma i Ritual Visoke Magije iz 1856. godine. Događaj se zbio za vrijeme Lévijeva boravka u Londonu u ljeto 1854. godine. Na zamolbu neke engleske dame, Lévi je izveo obred nekromancije i, prema njegovom uvjerenju, prizvao duh Apolonija iz Tijane. Spiritizam, okultni nauk kojim se nastoji uspostaviti komunikacija s preminulim osobama. Kao pokret razvija se u 19. stoljeću kada je Allan Kardec izložio njegove osnove u “Knjizi duhova” (1858.).

U spiritističkim seansama doziva se, podsredstvom medija, duh preminulog. Česte su prijevare i zloupotrebe lakovjernih ljudi od strane raznoraznih navodnih medija i drugih šarlatana. Moderna povijest spiritizma započela je 1848. godine prvim dokumentiranim događajem o natprirodnim fenomenima koji su se zbili nakon što se obitelj Fox uselila u kuću u selu Hydeville u američkoj saveznoj državi New York. Slučaj je izazvao senzaciju, a obitelj koju su navodno opsjedali duhovi, morala se preseliti rođacima u obližnji grad Rochester. Međutim, obitelj je i tamo prijavila čudne događaje, što je u javnosti izazvalo sustavno zanimanje za taj slučaj. Tijekom 1849. održao se niz seansi u kući obitelji Fox, gdje su primječeni neobjašnjivi fenomeni, poput pokretanja predmeta u sobi, levitacije stola i slično. Članovi obitelji Fox iskoristili su taj događaj za samopromociju i javno prakticiranje spiritizma, što je potaknulo skeptike da vjeruju kako je u pitanju bila prijevara.

Sve veća popularnost spiritističkih seansi, navela je znanstvenike da pokušaju pronaći racionalno objašnjenje tih fenomena. Tako je dr. James Baird 1853. godine iznio teoriju koja implicira da se stolovi pokreću tijekom seanse pod utjecajem iščekivanja onih koji sjede oko njih, dok je engleski fizičar i kemičar Michael Faraday tvrdio da su pokreti koje stol izvodi uzrokovani rukama prisutnih.

Tarot, astrologija, numerologija